LJUTNJA

Nekidan mi je zagorio ručak. Ne pamtim kada mi se to zadnji puta dogodilo (zapravo sjećam se, stavila sam iskuhavati bočice i odvela bebe na plažu, umalo kuću da zapalim, al lijepo nam je bilo na valovima), ali dogodilo se. Klinci su bili u sobi, suprug je radio na kompu, ja sam otišla u sobu i zakopala se u ormar. Miris zagorenog osjećao se posvuda. Kada sam izišla iz sobe dim je prekrio kuhinju, oni su se igrali, On je radio, ručak je gorio,…a ja…ja sam osjećala ljutnju koja mi je krenula iz želudca. Penjala se prema gore, prema plućima, prema grlu, prema ustima,…i taman da ću ih otvoriti i tu ljutnju artikulirati u žiotinjske krikove koje vjerujem ispuštaju pavijani kada se bore u čoporu… i stanem. Stanem!! U glavi napravim odmak i razmislim. Razmislim! I to ovako, oni se IGRAJU (ono što i želim), On RADI (ono što je potrebno), ručak je IZGORIO (prošlo svršeno vrijeme) i nema dalje! Rekla sam samo “Ručak pokušaj broj 2, krećemo!” i LJUTNJA je prestala. Nestala! Pokušajte i vi. Kada idući put osjetite navalu bijesa, srdžbe, ljutnje pokušajte to sagledati kao nešto što se događa nekom drugom. Kao da gledate predstavu i pokušavate odrediti kako će radnja ići dalje. Dajte joj nekoliko trenutaka i proći će. Ili ćete joj umanjiti intenzitet i uzeti joj snagu. Teške stvari izričemo u ljutnji, stvari koje možda nije moguće ispraviti, zato vas molim, pokušajte, preuzmite kontrolu. Na vama je da odgovorite ili jednostavno promijenite tijek. “Not my circus, not my monkeys!”